Jednom sam vidio u
nekom društvu mladu i zaljubljenu djevojku.
Njezine su oči bile duboko plave i prozračne, a čini se
da nije mogla sakriti svoje osjećaje i svoju zaljubljenost.
Koga je voljela?
Onog mladog gospodina tamo pokraj prozora, domaćinovog
sina, čovjeka u uniformi s dubokim lavovskim glasom. Oh, Bože, kako su njezine
oči milovale tog mladića; o, kako je ta djevojka nemirno sjedila na svojoj
stolici!
Kada smo se noću vraćali kući, rekoh toj zaljubljenoj
djevojci koju sam dobro poznavao:
— Kako je vedro i
krasno vrijeme! Jesi li se noćas zabavljala?
I da bih
preduhitrio njezinu želju, skinuh svoj zaručnički prsten i nastavih:
— Gle, tvoj
prsten! Postao mi je suviše uzan i žulja me. Kako bi bilo da ga odneseš na
proširenje?
Ona ispruži ruku i prošapće:
— Daj mi ga, već će se on proširiti. I ja joj dadnem
prsten.
Mjesec dana kasnije ponovo sam je sreo. Htio sam je
pitati za prsten, ali sam odustao. Ta nije to bilo tako hitno. Moram joj dati
još vremena, pomislio sam. Tada se ona zagleda u daljinu i reče:
— Da, doista... prsten. Imala sam nevolju s njim, negdje
sam ga zaturila, a možda čak i izgubila.
Nakon toga ona pričeka da čuje što ću ja reći.
— Ljutiš li se zbog toga? — upita.
— Ne — odgovorih.
Ah, Bože, kako je
lako i smireno nastavila ulicom kad je shvatila da nisam ni najmanje ljut zbog
prstena.
Potom prođe cijela godina. Jedne večeri ponovo se nađoh u
tom kraju. Hodao sam meni znanim putem; da, da, putem koji sam dobro poznavao.
Tad ugledah nju, išla mi je u susret. Oči joj bjehu plave, a i posebno su
zračile, pa se taj plavičasti sjaj bješe utrostručio. Jedino su njezina usta
postala nekako velika i pomalo blijeda.
— Evo tvoga
prstena — reče — tvog zaručničkog prstena. Pronašla sam ga, dragi, i dala da se
proširi. Sad te više neće žuljati.
Pogledao sam tu ostavljenu ženu, ta njezina velika i
blijeda usta. A onda sam pogledao i prsten.
— Ah! — rekoh i naklonih se duboko — baš nemamo sreće s
ovim prstenom. Sada je preširok!
Нема коментара:
Постави коментар