уторак, 16. фебруар 2016.

Ivo Andrić - KNJIGA

Torno a domandare. Perche falta 
Cosi infelice la fanciullezza?*
                       Giacomo Leopardi, Zibaldone. 

Moj mejtefe,** moj veliki strahu! 
Dosta ti sam straha podnijela, 
Dok sam sitnu knjigu naučila. 
                              Narodna pesma

 Sa osećanjem sličnim strahu počinjem da pišem kratku istoriju jednog dugog i veliko straha. Ovaj strah nema veze sa tako mnogobrojnim i različitim bojaznima i plašnjama koje ispunjavaju ljude u njihovoj borbi za opstanak i utakmici za imanje, bolji život, položaj, slavu i prvenstveno, za sticanje i očuvanje i uvećanje stečenog. Reč je o drugom strahu, o onom teško objašnjivom strahu nevinih ljudskih bića pred pojavama ovoga sveta. Reč je o detinjskom strahu, koji – već prema tome kakav je prvi dodir toga deteta sa društvom i njegovim zakonima – ili iščezava docnije sa godinama, sa umnim razvitkom i pravilnim vaspitanjem ili, naprotiv, ostaje u detetu, raste sa njim zajedno, ispunjava, lomi i satire mu dušu, truje život kao skrivena boljka i teško opterećenje. Reč je o onim sitnim, nevidljivim a sudbonosnim događajima koji često lome dušu tih malih ljudi, koje mi zovemo decom, a preko kojih su naši stariji, zauzeti svojim brigama, tako olako prelazili ili ih uopšte nisu primećivali. 

 Ovaj dečak, koji se sa letnjeg raspusta u septembru mesecu vraća u bosansko okružno mesto, treba da uđe u treći razred gimnazije, jedne od onih naših gimnazija starog i hladnog austrijskog tipa. Kao i većina njegovih vršnjaka, i on se vraća teška srca, posle dugih letnjih dana slobode, igre i nerada, koje deca tako vole. Mršav je i preplanuo, a kosa mu sasušena i izbledela od sunca. Odelo mu se čini teško, a cipele ga žulje kao tuđe. Svoju đačku sobu deli sa jednim drugom, a stanuje kod jedne udovice, tvrde i brižne žene, koja i sama ima dva sina u gimnaziji. Ulice i zgrade mu izgledaju šire i više, ljudi svečani i dućani bogati. Ali utoliko više oseća da je on sam nekako malen i zbunjen i neugledan. Ono malo bakrena novca što mu zvecka u džepu tako je neznatno prema svemu onome što nude dućani i ulice da ga oseća više kao nemaštinu nego kao neko imanje. To što on ima tako je malo prema onome što mu se nudi i tako neznatno prema onome što on želi da mu ne pričinjava zadovoljstvo ni ono što može da kupi, jer već unapred oseća bolnu granicu svojih mogućnosti. 

Pred gimnazijskom zgradom prodavači voća, sladoleda i šećerlema; oko svakog od njih živi krug dečaka koji pazaruju, jedu i časte se međusobno, dele ili se prepiru. Dečak živo želi da im priđe i da se pomeša sa njima, ali je tih grupa mnogo i on samo ide od jedne do druge i zastajkuje kod svake kao neodlučan posmatrač. 

U prostranom hodniku gimnazijske zgrade hladno i pusto. Na velikoj crnoj tabli, koja je jedini ukras te nevesele prostorije, ispisana čitko imena đaka koji imaju pismo kod služitelja. Dečak posmatra, kao uvek, tu tablu i imena redom, a saznanje da za njega nema i ne može da bude ništa, jer mu niko ne piše, oseća kao naročiti i već dobro poznat bol. Odjednom mu se od jednog sličnog prezimena učini da je njegovo. Vidi jasno svoje puno ime. Vidi odmah u mislima pismo, pravo pismo, zatvoreno, sa markama, poštanskim žigovima i svim tragovima daljine i putovanja, sa ni sam ne zna kakvim sve porukama, važnim, lepim i zanimljivim. Šta sve ne može da sadrži jedno pismo? Samo ko ima sreće da ga dobije! Tada zaigraju slova na tabli, pomere se i razmeste onako kako stvarno jesu i stoje, i njegovog imena nema nigde. Ni pisma nema, ni poruke iz daljine. Kao što, na žalost, nema ničega lepog ni neobičnog ni uzbudljivog, nego samo jednoličan život, bez čuda i iznenađenja, satkan od prostih i oskudnih događaja, neodređenih i nejasnih, a mučnih i suvoparnih dužnosti i obaveza. 

Na jednoj manjoj tabli piše gde i kad se izdaju besplatno školske knjige siromašnim đacima. To je neprijatni trenutak koji on poznaje od lane i preklane. 

Đaci koji mogu da podnesu uverenje da nemaju roditelja ili da im roditelji nisu imućni dobivaju besplatno od države sve školske knjige koje su im potrebne za taj razred. To su, naravno, upotrebljavane knjige, koje su prošle kroz toliko ruku isto tako siromašnih đaka. One su često izlepljene, iskrpljene, izušivane. Na svakoj stranici ima ispodvlačenih mesta, pribeležaka sa strane, sitnih crteža ili onih besmislenih geometrijskih figura koje dečaci crtaju u svojoj dosadi i rasejanosti. Ima tragova jela i pića, ima naročito one sive prljavštine koju hartija prima dugom upotrebom. Dečaku se gade te knjige, i sve te mrlje i tragovi tuđeg rada i života, nečisti, nedostojni, ispunjavaju ga odvratnošću, a u isto vreme privlače njegovu pažnju i izgledaju mu isto toliko važni koliko i ono što je štampano. A na naslovnim listovima svake knjige koče se potpisi tih đaka koji su pre njega sa ovim knjigama svršili razred i već odavno izmakli pred njim u neke dalje i valjda lepše, zanimljivije i svetlije predele. Njihove su primedbe smešne, neumesne i vređaju dečaka. "Ova je knjiga pripadala Ivanu Stankoviću, učeniku III b razreda!" "Hic, liber est meus, testis mini est Deus; qui non vult credere, hicpotest legere*. J. Subašić." 

Dečak oseća odvratnost pri pomisli da sa tim udžbenicima mora provesti godinu dana i iz njih redovno učiti; mrzi ih već sada, i njih i sve što je u njima ne samo pisano i šarano nego i štampano. Sa takvim udžbenicima i sa svojim starim snom o nekim čistim lepim knjigama u kojima na netaknutim, belim stranicama pišu krupnim i razgovetnim slovima neka gorda i radosna otkrića, dečak je otpočeo i treći razred. Ali taj treći razred donosio je bar jednu nadu i jedno prijatno obećanje. Od trećeg razreda pa naviše đaci imaju pravo da se služe gimnazijskom bibliotekom iz lepe i naučne književnosti. 

Prve dve godine svoga školovanja dečak je toliko puta mislio na taj trenutak kad će i on smeti da ode, u određeni dan i sat u nedelji, i da iz te knjižnice uzme na čitanje neko od onih ilustrativnih dela koja je gledao kod starijih drugova. On je iz razgovora sa tim starijim drugovima znao naslove mnogih knjiga koje sadrži ta mala gimnazijska biblioteka, slušao je kako raspravljaju o njihovoj sadržini i dolazio je sam sebi sitan, i neuk, i samo je želeo da i on doraste do trećeg razreda i do biblioteke. 

Sada je došao i taj dan. 

Prvog utornika posle podne on je među prvima stajao pred zaključanim vratima biblioteke i čekao na profesora bibliotekara. Kad se profesor pojavio i kad je otključao vrata i pustio ih u hladovitu, usku sobu, pored čijih su zidova bili ormari puni knjiga, za dečaka je nastupilo ostvarenje jednog dugo sanjanog i živo željenog trenutka. 

Đaci iz viših razreda došli su prvi na red. Profesor, debeo riđ čovek, brzih pokreta i oštre reči, stavljao je svoje primedbe, preporučivao jedne knjige, odgovarao od čitanja drugih. Dečaka je bunio njegov suvi i podrugljivi način govora o tako velikim i svečanim stvarima, ali on je svakog trenutka zaboravljao na profesora i na đake i samo gledao knjige, poredane iza stalaka, i maštao o svemu što može da bude napisano i naslikano u tim knjigama, i već sada osećao kao bol to što mora da se odluči samo za jednu knjigu i nju zatraži. Mislio je kakva bi to sreća bila, i kako bi odmah s njega pao taj bolni teret, kad se ne bi morao odlučivati i kad bi mogao da mirno i slobodno pregleda sva tri ormara i da razgleda sve knjige i lista po njima. Šta je jedna knjiga, pa i najlepša, kad čovek zna da postoje tolike stotine i hiljade drugih knjiga? Bar tri-četiri kad bi mogao da dobije, pa da ne strepi, dok čita jednu od njih, da će za koji sat doći do kraja i da neće imati šta da čita. Ovako, svakog utornika jednu knjigu, pa i to samo od onih koje su za njegov razred, koje profesor odobri, i to još pod uslovom da ni iz jednog predmeta ne dobije lošu ocenu. Sve uslovljeno, ograničeno, tesno i oskudno. A ipak postoje u svetu biblioteke, postoje tolike knjige i postoje ljudi koji ih slobodno čitaju. I on ne želi mnogo, četiri-pet knjiga o raznim putovanjima po raznim krajevima sveta. Samo da može onu koju čita da nasloni na one tri ili četiri koje će čitati docnije, i da ponekad pogleda istovremeno u dve knjige, samo da pogled baci. Ne zna zašto, ali čini mu se da bi to bilo ostvarenje njegove najveće želje. 
– Jesi li ti došao da spavaš ovde ili da uzmeš knjigu? 
Trgao ga je iz tih maštanja profesorov glas, rezak i nestrpljiv, ali dečak je imao muke da se pribere. Nije bio ni primetio kad je došao red na njega. Sa leđa su ga gurali drugovi i smejali se. Pred njim, sasvim pred njim stajao je otresit riđi profesor. Video mu je jake pesnice, snažan vrat, kratko šišanu crvenu kosu, opuštene brkove i zelene oči tvrda i podrugljiva pogleda, oči čoveka koji zna šta hoće i šta treba da se radi i koji i od drugih neumoljivo traži da to isto znaju o svakoj stvari i u svakom trenutku. 

Dečaku se činilo kao da je odjednom i neočekivano stavljen na neku pretešku i nemilosrdnu probu. Najlepše što je imao od biblioteke – dvogodišnja želja i misao na njeno ostvarenje – sad je prošlo. Grubo probuđen, uhvaćen u maštanjima kao u krivici, on je bio zbunjen i uplašen. Naročito se bojao da mu profesor ne nadene neki podrugljivi nadimak, jer je imao običaj da to čini, a posle, kad đaci prihvate to podrugljivo ime, niko mu ga neće skinuti. 
– Dakle, šta je po volji? – produži profesor ironično. 
– Ja bih... Molio bih nešto o putovanjima... – mucao je iznenađeni dečak. 
– Ti bi, molio bi... Ti sam ne znaš, čini mi se, šta hoćeš – kaže profesor i maša se za jednu kratku, podebelju knjigu, unosi dečakovo ime u spisak, i predaje mu je žustro. 
– Idemo dalje! 
Dečak se povlači zbunjen misleći samo da je ovaj puta srećno izbegao nadimak. Razgleda knjigu koja na koricama ima sliku u bojama, sve sami sneg i led, i naslov: Ekspedicije u polarne krajeve. 

Silazeći sporo niz stepenište i zastajkujući na svakoj stepenici, on je otvarao knjigu na mestima gde su bile slike polarnih predela, sa ledenim bregovima, saonicama koje vuku psi i snežnim šatorima. Lice mu je još gorelo i ruke podrhtavale od malopređašnjeg susreta sa profesorom bibliotekarom. Neprijatnost i hladnoća toga susreta vejala je iz svih tih polarnih fotografija i sa svake stranice te prestarele, rđavo povezane i mnogo upotrebljavane knjige. 

To su dakle te lepote i ta zadovoljstva koja čoveka čekaju kad stekne pravo da se služi bibliotekom! 

Zagledan u te slike, sa pomešanim osećanjima povređenog samoljublja, razočaranja i ljubopitstva, dečak je pogrešno stao na jednu izlizanu stepenicu, poveo se, zateturao i najposle dočekao rukama o zid, ali je pritom ispustio knjigu koja se otkotrljala niz stepenište. Zadržavši se da ne padne, i pribravši se, on je odmah potrčao za knjigom, koja je ležala na dnu stepeništa. Kad je podigao, video je sa zaprepašćenjem da se od pada potpuno iskoričila; ceo njen unutrašnji deo odlepio se od korica i držao se samo još sa nekoliko tankih konaca za poleđinu. 

Dečaku pojuri krv u glavu. Kroz veo vrele magle koji mu je igrao pred očima, on strpa izlubljenu svesku u korice, obazre se da ga ko nije video i pođe brzim koracima kući. 

Idući ulicom uspori korak. Zaboravljena je bila uska, neprijatna biblioteka, kao da nikad nije ni bio u njoj. Sad je mogao još samo da misli na štetu i nezgodu koja ga je zadesila sa knjigom i koju treba da razgleda kod kuće. Pod miškom ga je pekla oštećena knjiga. 

Kad je došao kući, stavio je odmah zlosrećnu knjigu kao neprijatan teret na dno svoga đačkog kovčega, pod zimsko rublje. Užinao je i izašao da se igra sa vršnjacima iz komšiluka. U igri se zaboravio. Ali kad je počeo da pada prvi mrak i kad su drugovi stali da se razilaze kućama, njega zaboli pomisao da ga kod kuće čeka nešto ružno i neprijatno. I taj bol je rastao sa sumrakom. 

Večerao je brzo i rasejano i odmah posle večere otišao u spavaću sobu i privukao petrolejsku lampu u svoj ugao. Dok je njegov drug ostao sa gazdaričinim sinovima u trpezariji, odakle su dopirali njihovi veseli glasovi, dečak je, pretvarajući se da sprema zadatak za sutra, izvukao knjigu koju je danas doneo i počeo da je razgleda kao ranjeno mesto na sebi. Knjiga se držala sa još svega dva tanka konca za korice. Bilo je očigledno da je već jednom bila oštećena i lepljena nevešto i slabo nekim smeđim rđavim lepkom koji je pri prvom jačem potresu popustio. 

Nagnut nad kovčegom, dečak je gledao čas knjigu čas korice i osećao kako mu krv navire u glavu. Pitao se zbunjeno šta treba da preduzme pa da stvar popravi. Šta se radi u sličnim prilikama? Jedno je znao – da onom riđem snažnom čoveku u biblioteci ne bi nikad i nipošto smeo da prizna svoju nezgodu. Da ode kod nekog knjigovesca? Da, to je najbolje. Ali tada počeše sumnje: hoće li hteti da mu poveže knjigu? Hoće li on imati toliko novaca? Hoće li se ipak poznati na knjizi da je popravljena? 

Utom neko otvori vrata od trpezarije. Zasu ga veseo žagor. On uplašeno gurnu knjigu na dno sanduka, zalupi poklopac, i ne okrećući glave stade da lista po nekoj svesci, praveći se sav zauzet tim poslom. Vrata na trpezariji opet se zatvorište. On oprezno otvori sanduk i izvadi ponovo knjigu. Sad su bila popustila i ona dva tanka konca. Dečak je držao u jednoj ruci knjigu a u drugoj korice.Tako. Sad je zlo potpuno. On pažljivo stavi knjigu u korice i sve položi na dno kovčega, koji zaključa. Zatim se vrati u trpezariju i sede za sto s ostalima. I tu se smejao, razgovarao, učestvovao u igri, ne zaboravljajući nijednog trenutka na svoju mučnu tajnu. 

Tako je dečak počeo prve dane svoga trećeg razreda. 

Za vreme školskih časova, dok je profesor sa šiljastom progrušanom bradom objašnjavao grčku azbuku, dečak je gledao kroz prozor vrhove drveta, pune još bujnog septembarskog zelenila i delić svetlog neba u daljini. Odsutan duhom i nesposoban da zapamti te nove znakove, on je mislio samo na upropašćenu knjigu, sa kojom neće nikad smeti da iziđe pred starog bibliotekara, a koja se, kako njemu sve više izgleda, ne može ni popraviti ni nabaviti. I ta je misao, stalna i mučna, gubila sve brže svoj prvobitni oblik: Tako je bilo za vreme predavanja, u igri i pri drugarskim šalama. U svakom sekundu on je znao da u svetu postoji nešto pokvareno i razvaljeno, neka njegova nezgoda i krivica koju ne sme nikom da prizna i ne ume da popravi, a za koju će morati jednog dana da odgovara. 

Ipak mu se u igri ili pri šetanju sa drugovima dešavalo da uspe da se zaboravi i da satima ne pomisli na svoju tajnu. Smejao se, trčao ili razgovarao veselo i bezbrižno kao i ostali. Ali tada bi se najednom, kao fizički bol, javila u njemu misao na skrivenu knjigu. I svaki put je taj bol bio utoliko ljući i teži ukoliko su trenutna radost i kratki zaborav bili jači i dublji, jer je na stari bol dolazio uvek još i prekor samom sebi što ga je izneverio. I kad bi posle takvih časova odlazio da legne u svoju postelju, rasanjen u tami, on je tu nalazio svoju brigu, budnu i nepomičnu, i svaki put malo veću i težu nego što je ostavio jutros kad je ustao. 

Nedelje i meseci prolazili su, a događaj sa knjigom, običan i neznatan sam po sebi, dobivao je, stalno i sve brže i brže, nestvarni i avetinjski izgled tajne i nepopravljive greške koju valja kriti. 

 Sve je to bilo ludo, izlišno i u osnovi bezrazložno, a ipak stvarno i bolno, stvarnije od dnevnih igara i razgovora. Počeo je da izbegava drugove i njihove zabave. A na najbezbrižnije među njima gledao je sa nezlobivom ali bolnom zavišću. 

Šta sve nije u tim jesenjim noćima prolazilo kroz detinju glavu? Kakve se sve mogućnosti nisu ocrtavale i kakvi nemogući snovi ispredali? 

Noć je prolazila, a on je mislio. Da poveri nekome šta mu se desilo? Da potraži negde saveta kako da to pitanje reši i da se oslobodi brige? Pri samoj pomisli na to njega bi nešto ogrejalo iznutra, sve bi postajalo za trenutak jasno, lako i jednostavno. Pred njim su se redala lica njegovih drugova. Ispredao je do sitnica čitave razgovore, svoju ispovest i njihove odgovore i izraze lica, i na kraju dolazio do uverenja da bi to bilo uzaludno i što je još gore – nemogućno. Pomišljao je da kaže stvar gazdarici, ali sam izraz njenog lica, brižan i udovički, odvraćao ga je od toga. Rešavao se da piše ocu sve potanko i da traži saveta i pomoći, ili čak da ode jednog dana do biblioteke, da sačeka profesora i da mu, nasamo, iskreno prizna stvar. I pošto bi dugo oživljavao u sebi svoje reči i njihove odgovore, sve do najmanjeg pokreta i izraza lica, uvideo bi da je to iznad njegove snage, i ostajao opet sam sa svojom tajnom, koja je posle svakog takvog razmišljanja bivala teža. 

Dolazio je na misao da se molitvom izbavi od svega. I šaputao bi, zaista, sve poznate molitve, nečujno, dugo i usrdno. Sa dlanom na ustima, da drug koji spava u istoj sobi ne bi čuo, upućivao je žarke reči pravo bogu i njegovim svecima, koji, kao što se kaže, mogu da čine i veća čuda, i tražio da se raskoričena knjiga sastavi, da može da je mirno i slobodno vrati onom čoveku, ne izlažući se ni sam ne zna kakvim strogostima, poniženjima i kaznama. Zaspao bi tako, uljuljkan svojim sopstvenim šapatom. A pre svitanja bi se budio sa plašljivom ali divnom nadom u sebi, odlazio do kovčega i tu nalazio svoju knjigu, jadno i beznadežno raskinutu nadvoje, onakvu kakva je bila pre svih njegovih nada i molitava i, čini mu se, još goru i beznadniju. I vraćao bi se, poražen, u postelju. 

Da umrem – mislio je tada dečak u krevetu, stegnutih vilica, sav zgrčen – da umrem sada odmah! Umreti značilo bi ne morati poveravati se nikome, ne čekati čuda koja neće da dođu, ne odgovarati za ono što nisi kriv, ne morati nikad više stupiti pred onog riđeg, podrugljivog čoveka. To bi značilo da nestane mene, ali sa mnom i knjiga, zdravih, oštećenih i popravljenih, i biblioteka i bibliotekara, i odgovornosti, i straha od njih. 

"Bože, daj da umrem pre nego što dođe kraj semestra i onaj neizbežni trenutak kad ću morati izići pred bibliotekara i odgovarati za pokvarenu knjigu!" 

Zatim je mislio kako bi bilo da izgori gimnazijska zgrada, zajedno sa bibliotekom i spiskom pozajmljenih knjiga. Da li bi se tad morale vraćati preostale knjige? Ili ne, da izgori ova kuća u kojoj on živi, sa svim stvarima, pa i sa tom knjigom u kovčegu. Kako bi tada bilo lakše odgovarati! 

 Ne, najbolje bi bilo i najsigurnije: umreti. 

Ali umesto da umre, on bi redovito zaspao sa tom svojom željom. A posle, u snu, javljala se opet oštećena knjiga u najfantastičnijim oblicima i strah od teške, nepravedne i nejasne odgovornosti, i sa njim opet – i u snu – želja da umre, da nestane iz života, snivanog kao i stvarnog, potpuno i zauvek. 

S vremenom dečak je postajao sve više osamljen i povučen u sebe. Smršao je, jer je jeo malo i žvakao zlovoljno i slabo. To nije niko primećivao. Ali su zato profesori primetili da je popustio u učenju. Dva meseca uzastopce dobivao je iz grčkog jezika i matematike nepovoljne ocene. 

Profesor grčkog jezika, čovek ćutljiv i jedak, nije se mnogo bavio njime. Postavio bi mu dva pitanja i, dobivši nesigurne odgovore, samo bi sikćući i sa nerazumljivom mržnjom izgovorio: 
– Na mesto! 
Rđave ocene redale su se jedna za drugom. 
Mnogo je teže dečaku bilo sa profesorom matematike, mršavim i dobroćudnim starcem, koji ga je zabrinuto gledao preko zlatnog okvira svojih bistrih i nekako dobrih i veselih naočara. 
– Šta je s tobom, Latkoviću? Ja sam navikao da od tebe dobivam drugačije odgovore. Preni se, čoveče! 
A dečak je treptao očima, stideo se i ćutao. 
Tako, svi traže od njega samo napor i pitaju za plodove toga napora, a nema nikoga kome bi mogao da se poveri i da potraži saveta i izlaza. 

Sa sujevernim strahom zaobilazio je izloge knjižara u kojima su bile poredane nove i lepo ukoričene knjige. A kad bi se među drugovima povela reč o biblioteci ili o kakvoj knjizi, on bi odjednom pocrveneo, počeo zbunjeno da zamuckuje, zabašuruje, i skreće govor na druge stvari, dok mu se po grudima razlivalo, kao fizički bol, njegovo već poznato mučno osećanje od pomisli na neku nejasnu i nepopravljivu štetu koja mu se desila i za koju još niko ne zna, ali za koju će morati da odgovara. A to osećanje bilo je utoliko teže ukoliko se on više trudio da ga sakrije. Često mu se činilo da mu se drugovi namerno obraćaju sa pitanjima koja se odnose na biblioteku, knjige i njihove poveze. Na svako takvo pitanje on bi odgovarao ćutanjem, obarajući oči i čekajući kad će mu neko otvoreno kazati da zna da on u svom kovčegu drži razvaljenu knjigu. 

Svi su dani bili teški, ali naročito mučan bio je utornik. Tog dana on nije mogao da misli ni na šta drugo do na svoju knjigu. Utornikom posle podne drugovi su vraćali pročitane knjige i uzimali nove. On nije smeo ni pomisliti na to. Ne bi se bojao da iziđe, ako treba, pred direktora i pred svaki sud ovog sveta, ali eto, nema snage ni hrabrosti da iziđe pred tog krupnog i riđeg čoveka, koji suvo, krto traži od svakog da brzo, jasno i određeno kaže šta hoće. I to još da iziđe sa oštećenom knjigom! Ne, za to nema hrabrosti. Njega se boji više od svega na svetu. 

Tako jednog utornika, kad su za vreme odmora razgovarali o knjigama, neko upita i dečaka zašto više ne uzima knjige iz biblioteke. On odgovori da još nije pročitao prvu. Jedan snažan i podrugljiv drug se umeša u razgovor: 
– Pa ne možeš ti da držiš tako mesecima jednu knjigu. Ako se nađe neko pa je zatraži, moraćeš je vratiti. Ne učiš je valjda napamet! 
Dečak ga pogleda bojažljivo i sumnjivo, želeći da proveri da li ovaj to govori stoga što zna u čemu je stvar, ili samo slučajno, uz urođenu pakost. Pogled mu susrete nasmejane i nemilosrdne oči drugog čoveka, iz kojih se ništa drugo nije moglo pročitati osim njihove rođene osionosti i tvrdoće. 

Ali u dečaku ostade sada ta misao. Istina, on ima pravo da drži knjigu do kraja prvog semestra, ali sada se sa novim strahom pitao što će biti ako slučajno neko zatraži tu istu knjigu, koju on drži već dva meseca, i ako ga pozovu da je vrati? Onda će sve izići na videlo. To je približavalo opasnost i povećavalo strah. 

To ga je i nateralo da počne brže i odlučnije da razmišlja o nekom rešenju. Stvar je u toku vremena postala toliko vezana za njegove najličnije, unutarnje strepnje i pomisli, da više nije moglo biti govora da se ma kome po veri ili sa kim bilo posavetuje. 

Idućeg prvog u mesecu sabrao je novac, otišao u jednu zabačenu ulicu i tu kod jednog Jevrejina kupio tutkala u tablicama. Zatim je vrebao jedno poslepodne kad bi mogao ostati sam kod kuće. Našao je neki stari lonac i u njemu rastopio tutkalo. Dolivao je vodu, pa odlivao, mešao, primicao vatri i odmicao. Zbunjen i uplašen kao da radi najtajanstveniju i najgoru stvar na svetu, on nije ni osećao da je već uprljao ruke i oprljio prste. Samo se trudio da devojci koja je radila u kujni objasni stvar kao beznačajnu i bezazlenu. 

Kad je lepak bio rastopljen, odneo ga je u sobu, izvadio knjigu i parcetom drveta, koje je bio naročito istanjio, počeo da maže povez knjige. Lepak se hvatao za prste, lepio i otezao, kapao i po koricama. Dečak je padao u sve veću zabunu što je više hteo da bude pažljiv i oprezan. Najposle, uglavio je knjigu u korice i pritisnuo čvrsto drugim knjigama i teškim predmetima. Zatim je uklonio sve tragove svoga rada i oprao ruke. 

Tu noć je spavao naročito nemirno. Svaki čas se budio od pomisli da je možda nepopravljivo pokvario celu stvar. Nešto ga je gonilo da se digne i da vidi je li se lepak već osušio i kako je lepljenje uspelo. Ali se bojao da ne probudi druga koji je spavao u drugom uglu sobe. Tako je jedva dočekao zimsko svitanje. Tada se digao, razmakao malo zavese i pri sivoj svetlosti jutra izvadio knjigu koja je bila ukrućena od tutkala i teško se otvarala. On je rastvori pažljivo, slušajući sa strahom i zadržana daha kako knjiga pucketa. Korice su bile slepljene za poleđinu knjige, ali su na prvoj i poslednjoj strani bili vidni tragovi tutkala i neveštog lepljenja. 

Dečak stavi ponovo knjigu u sanduk i drhteći od studeni vrati se na prstima u postelju, u mučnoj nedoumici da li je stvar dobro rešio ili je potpuno i do kraja upropastio. 

Otada je i danju i noću, koristeći se svakim trenutkom samoće, otvarao kriomice svoj kovčeg, zagledao knjigu i procenjivao da li je lepljenje i uspelo i da li bi smeo da je takvu vrati bibliotekaru. Često je procena ispadala povoljna, a još češće nepovoljna. I strah je rastao. 

I taj utornik je došao, poslednji utornik u prvom semestru. Toga dana morale su biti vraćene sve knjige pozajmljene u toku polugoña. Ko ne vrati knjigu, ne može biti ocenjen i dobiti svedočanstvo. U toku noći između ponedeljnika i utornika dečak nije spavao gotovo nikako. Ustajao je nekoliko puta, nečujno prilazio kovčegu, vadio knjigu, razgledao je i procenjivao, pa bi je onda vraćao u kovčeg sa uverenjem da profesor neće ništa primetiti. Ali čim bi se vratio u postelju i počeo da razmišlja, javljale su se opet sumnje. Činilo mu se da su mrlje od tutkala tolike da ne mogu ostati neprimećene. Tako bi se kolebao neko vreme, a onda bi, ne mogući da izdrži neizvesnost, ustajao da stvar ponovo razgleda i da se uveri. 

Nebrojeno puta on je te noći ponovio u sebi ceo prizor sa predajom knjige, kako bi on, po njegovom mišljenju, trebalo da izgleda. Ući će u biblioteku kad u njoj bude što više đaka, tako da se profesor neće moći toliko baviti njime i njegovom knjigom. Ući će sa ravnodušnim izrazom na licu, poklonice se i kazaće: "Molim, gospodine profesore." Ili ne, neće ništa kazati, jer bi time već privukao pažnju na sebe, nego će se samo pokloniti. Knjigu će zaviti u beo tabak hartije i tu pred profesorom je izvaditi, tako da on vidi sa koliko je pažnje knjiga čuvana. To je dobra misao. Da, ali tada će profesor uzeti knjigu, rastvoriti je brzim pokretom, a knjiga će zapucketati i odmah pokazati nevešto i grubo slepljena mesta. I tada, tada će nastupiti – on sam ne zna šta će upravo nastupiti – ali nastupiće ono nepoznato od čega on strepi, zbog čega ne spava, slabo jede i rđavo uči već mesecima, nastupiće negodovanje i oštre reći toga strašnog čoveka, pa saslušavanje, pa kazna i bruka i plaćanje. Nastupiće, ukratko, sve one neodređene, složene i mnogobrojne odgovornosti kojima on ni u mislima ne sme u lice da pogleda ni da ih oceni, proračuna i izmeri, i samo želi da ih po svaku, pa i najvišu, cenu izbegne. 

Tako bi opet zaspao, smišljajući najčudnije procedure koje će biti na njega primenjene, sa naročitim planom, grubo i nemilosrdno. 

Bilo je vlažno januarsko poslepodne. Dečak je uzeo knjigu iz kovčega. Na mutnoj svetlosti zimskog dana ona mu je sada izgledala iskrpljena, žalosna i upropašćena, očigledno i nepopravljivo. Spreman na najgore, zavio je knjigu u belu hartiju i krenuo u školu. 

Obilazio je oko bibliotekarovih vrata, zapitkivao drugove koji su ulazili, brojao one koji su ulazili, i kad je u jednom trenutku vidio da su ušla trojica odjednom on je kucnuo i, ne čekajući odgovora, ušao. 

To je dakle ta soba u koju bi najbolje bilo da nikad nije ni ušao, i to je taj trenutak! Zubi su mu cvokotali i desna noga neprijatno poigravala. Stao je u potiljak iza onih što su išli pre njega i trudio se da ne drhti. Zaokupljen svojim mislima, nije ni primetio kako su jedan po jedan nestali oni koji su stajali pred njim. Tako se odjednom našao lice u lice sa riđim snažnim čovekom koji je ispunjavao tolike njegove misli i snove za poslednjih pet meseci. 

Profesor je sad bio vidno izmenjen. Natmuren i taman, sa jakim podočnjacima i nezdravom bojom, on je ostavljao utisak zabrinutog i bolesnog čoveka. 

Dečak je razmišljao da li je to gore i opasnije ili bolje i povoljnije po njega. U isto vreme on se i duboko klanjao i mrmljao nešto kao: "Molim, gospodine profesore", i sporo i nespretno razvijao belu hartiju. Profesor, utučen i mrzovoljan, nije ga ni pogledao. Uzeo je knjigu, udario njome po dlanu leve ruke, pogledao broj na poleđini, zatim crvenom pisaljkom precrtao dečakovo ime u spisku, a knjigu položio na ostale knjige koje je pre toga primio. Ne dižući pogleda, profesor pruži ruku za narednu knjigu, ali je dečak stajao kao omađijan pred njim. Tek kad ga onaj drug iza leđa odgurnu i pruži svoju knjigu, on se ukloni u stranu i neodlučnim korakom, polagano i oprezno, kao u snu, u jednom od onih snova u koje čovek ne veruje ni u trenutku dok ih sniva, pođe vratima. Po leđima je osećao jezu i očekivao je kao pouzdano da će ga viknuti po imenu i pozvati natrag. Tako je izišao. Upravo, više su ga izgurali đaci koji su izlazili i ulazili u biblioteku. 

Kao u snu, jednako sa jezom po leđima, i jednako očekujući, neminovno očekujući da će ga neko zovnuti da se vrati, prošao je širokim hodnikom u kom je visila crna tabla s imenima srećnih koji dobivaju pisma; sada je nije ni pogedao. Zaputio se jednoličnom ulicom, po mokrom i prljavom snegu, sve očekujući da će ga zovnuti. Ne, niko ga nije zvao. Šta se desilo? Desilo se najveće čudo: da se ništa nije desilo. Sve je prošlo prirodno i jednostavno. Sve je srećno i dobro rešeno. Nema više pokvarene knjige ni straha od odgovornosti i kazne. Za celo vreme svog mučenja on je sva moguća rešenja predviđao i zamišljao do sitnica, samo ne ovo i ovako. Zategnutost, koja je u njemu trajala i rasla mesecima, sad je odjednom popustila. Kao da sva ona strahovanja i slutnje nisu nikad postojali ni mučili ga. Sve je odjednom zbrisano i zaboravljeno. Osećao je da bi trebalo da se raduje, da klikće od veselja što je sve ovako neočekivano dobro prošlo. Da, trebalo bi da se raduje, možda se stvarno i raduje, ali u toj praznini, koja je usled naglog i povoljnog rešenja odjednom nastala u njemu, ne može ta radost da nađe mesta ni odjeka. 

Raduje se, ali se vuče ulicama kao isprebijan, kao posle bolesti. Obuzima ga osećanje nerazumljive ganutosti. U grlo mu se penje bezglasan jecaj i tu poigrava sa svakim korakom. Idući tako, sporo i zbunjeno, dođe kući, uđe u sobu i prvi put posle toliko vremena otvori slobodno i ne obazirući se ni na koga svoj kovčeg. Bacio je brz pogled na mesto na kom je toliko meseci stajala ta strašna knjiga, zatim je zatvorio kovčeg i seo na njega pogružen. 

Tako je sedeo dugo, zanesen, pognute glave, sa laktovima oduprtim o kolena, sa grčevito prepletenim prstima, kao neki zreo i premoren čovek koji se potpuno predaje kratkim trenucima odmora i zatišja.