Novela »Slomljena krila« od Halila Džubrana, istinita je, autobiografska priča o zabranjenoj ljubavi. Halil Džubran se, u vremenu dok živi u Bejrutu, zaljubljuje u đevojku po imenu Hala Daher (kojoj u noveli daje ime Salma Karama). Ljubav je obostrana, čista, duboka, platonska. Međutim, Salmin otac, bogat i ugledan čovjek, »pritiješnjen« nadbiskupovom voljom, pristaje da Salmu uda za nadbiskupovog sinovca, praznog i besposlenog čovjeka, koga, uostalom kao i nadbiskupa, interesuje jedino bogatstvo Daherovih.
Svjesna patrijahalne sredine u kojoj žive, obećanja njenog oca koje je zakon neprikosnoven, opasnosti i mogućeg poniženja kojem izlaže svog voljenog, Halila Džubrana, Salma Karama, zarad sreće voljene osobe, odbija da se dalje sastaje sa njim. Govori mu: »...Ti znaš da te volim kao majka jedino dijete, i ta me je ljubav naučila da te štitim od sebe same. To je ljubav očišćena, koja mi ne da da sa tobom odem do na kraj svijeta, Zbog nje ću ubiti ovo što osjećam, ne bi li ti živio slobodno i čestito, zaštićen od prekora i zlih jezika. Ograničena ljubav traži da posjeduje voljeno biće. Beskrajna ljubav traži samu sebe«.
U braku sa nadbiskupovim sinovcem, nevoljena i ponižena, Salma umire ubrzo poslije porođaja, slomljena saznanjem da je sin kojeg je rodila odmah umro.
Sjećajući se tog dijela svog života, pišući novelu o njemu, u Njujorku 1912 god đe je tada i živio, Halil Džubran kaže: »Danas, kada su zlosretne godine s izbrisanim slikama tih dana iza mene, ostale su od tog lijepog sna samo bolne uspomene koje lepršaju kao nevidljiva krila nadamnom, otkidajući duboko u grudima tužni uzdah natopljen suzama očaja i žaljenja... Salma – lijepa, slatka Salma otišla je iza plavog horizonta i na ovom svijetu od nje su ostali samo bolni jecaji u mojoj duši i grob mermerni u sjenci čempresa. Taj grob i ova duša je sve što je ostalo da svijetu pripovijeda o Salmi Karama, ali tišina koja štiti grobove ne otkriva tajnu koju su Bogovi sakrili u tamu kovčega. Ali jecaj i bol govore, i sada se slivaju u kapima crnog mastila, iznoseći na svijetlo sjenke tužne priče koje koju su sačinile ljubav, ljepote i smrt. Vi, s kojima sam se u mladosti družio i koji u Bejrutu živite, kada prođete pored groblja u blizini borove šume, uđite bez riječi i pođite lagano da koracima ne poremetite treperenje onih koji spavaju pokriveni vlažnom zemljom. Zastanite s poštovanjem pored Salminog groba, pozdravite umjesto mene zemlju koja je zagrlila njeno tijelo. Sjetite me se, s uzdahom govoreći u sebi: 'Ođe su sahranjene nade tog mladića koga je sudbina odnijela daleko, ođe su se skrile njegove želje i njegove radosti, presahnule njegove suze, osmjeh iščezao. Među ovim nijemim grobovima njegova tuga je uzrastala s čempresima i vrbama. Svake noći njegov duh lebdi nad ovim grobom praćen sjećanjem, ponavljajući zajedno sa utvarama samoće tužne pjesme, oplakujući s granama đevojčicu koja je juče bila dirljiva pjesma na usnama života, da bi danas postala nijema tajna u grudima zemlje'.
Svjesna patrijahalne sredine u kojoj žive, obećanja njenog oca koje je zakon neprikosnoven, opasnosti i mogućeg poniženja kojem izlaže svog voljenog, Halila Džubrana, Salma Karama, zarad sreće voljene osobe, odbija da se dalje sastaje sa njim. Govori mu: »...Ti znaš da te volim kao majka jedino dijete, i ta me je ljubav naučila da te štitim od sebe same. To je ljubav očišćena, koja mi ne da da sa tobom odem do na kraj svijeta, Zbog nje ću ubiti ovo što osjećam, ne bi li ti živio slobodno i čestito, zaštićen od prekora i zlih jezika. Ograničena ljubav traži da posjeduje voljeno biće. Beskrajna ljubav traži samu sebe«.
U braku sa nadbiskupovim sinovcem, nevoljena i ponižena, Salma umire ubrzo poslije porođaja, slomljena saznanjem da je sin kojeg je rodila odmah umro.
Sjećajući se tog dijela svog života, pišući novelu o njemu, u Njujorku 1912 god đe je tada i živio, Halil Džubran kaže: »Danas, kada su zlosretne godine s izbrisanim slikama tih dana iza mene, ostale su od tog lijepog sna samo bolne uspomene koje lepršaju kao nevidljiva krila nadamnom, otkidajući duboko u grudima tužni uzdah natopljen suzama očaja i žaljenja... Salma – lijepa, slatka Salma otišla je iza plavog horizonta i na ovom svijetu od nje su ostali samo bolni jecaji u mojoj duši i grob mermerni u sjenci čempresa. Taj grob i ova duša je sve što je ostalo da svijetu pripovijeda o Salmi Karama, ali tišina koja štiti grobove ne otkriva tajnu koju su Bogovi sakrili u tamu kovčega. Ali jecaj i bol govore, i sada se slivaju u kapima crnog mastila, iznoseći na svijetlo sjenke tužne priče koje koju su sačinile ljubav, ljepote i smrt. Vi, s kojima sam se u mladosti družio i koji u Bejrutu živite, kada prođete pored groblja u blizini borove šume, uđite bez riječi i pođite lagano da koracima ne poremetite treperenje onih koji spavaju pokriveni vlažnom zemljom. Zastanite s poštovanjem pored Salminog groba, pozdravite umjesto mene zemlju koja je zagrlila njeno tijelo. Sjetite me se, s uzdahom govoreći u sebi: 'Ođe su sahranjene nade tog mladića koga je sudbina odnijela daleko, ođe su se skrile njegove želje i njegove radosti, presahnule njegove suze, osmjeh iščezao. Među ovim nijemim grobovima njegova tuga je uzrastala s čempresima i vrbama. Svake noći njegov duh lebdi nad ovim grobom praćen sjećanjem, ponavljajući zajedno sa utvarama samoće tužne pjesme, oplakujući s granama đevojčicu koja je juče bila dirljiva pjesma na usnama života, da bi danas postala nijema tajna u grudima zemlje'.
Drugovi moje mladosti, zakunite se ženama koje ste voljeli da ćete staviti vijenac od cvijeća na grob žene koju sam volio. Cvijeće koje bacite na jedan zaboravljeni grob biće slično kapi rose koja klizne iz očiju jutra na lišće uvele ruže«
Iz novele:
»...Stablo koje u pećini raste, ploda ne daje. Salma Karama je bila u sjenci života i nije imala đece. Slavuj ne savija gnijezdo u kavezu, da pilićima ropstvo u nesleđe ne ostavi. Salma Karama je bila zatočenik nesreće, a nebo ne dijeli život robovima. Đecu rađaju ljubav i nježnost. Salma Karama nikada nije osjetila dah nježnosti, njiti dodir ljubavi u tom raskošnom domu na obali mora u Ras Bajrutu, ali molila se skrušeno u tišini noći da joj nebo pošalje dijete, koje će joj svojim ružičastim prstima pokupiti suze i svijetlom u očima izbrisati sjenku iz njenih očiju.
Molila se s toliko jada, da je nebo molitvom prekrila. Od jauka razišli su se oblaci i nebo je čulo njeno dozivanje. Poslalo je utrobi njenoj pjesmu, koja iz dana u dan biva sve ljepša. Poslije pet godina braka spremilo je da bude majka i izbrisalo njeno poniženje i sramotu.
Stablo koje raste u pećini priocvjetalo je, da bi ploda dalo.
Slavuj zatvoren u kavez počeo je da savija gnijezdo od perja svojih krila.
Sirota Salma Karama pružila je ruke, vezane lancima, da primi dar sa neba...
...U zoru je Salma rodila sina. Kada je čula njegov plač, otvorila je oči od bola stisnute i viđela radosna lica u sobi... Kad je sunce izašlo, Salma je prinijela dijete grudima. Otvorilo je oči po prvi put, pogledalo je u oči, zatreptalo i zatvorilo ih posljednji put. Ljekar priđe, uze ga iz njenog naručja i niz obraz mu skliznuše suze. Prošaputa:
-Ovo je gost koji zauvijek odlazi!
Rodilo se u zoru, umrlo ujutru. Može li iko da nam kaže je li vrijeme između zore i jutra kraće od vremena koje prođe između pojave i nestanka naroda?
Rodilo se kao misao, umrlo kao uzdah, nestalo kao sjenka. Salma je probala ukus materinstva, ali dijete nije ostalo u životu da je usreći i skloni ruku smrti s njenog srca.
Jedan kratak život je počeo krajem noći, završio se na početku dana i bio kao kap rose, koja se iz očiju tame izlije i osuše je dodiri svijetla.
Riječ koju je nebeski zakon izgovorio, pokajao se zbog nje i vratio je u tišinu vječnosti...
Biser koji je osjeka iznijela na obalu, a plima ga dubinama vratila...
Ljiljan tek što je procvjetao iz čaški života, zgažen pod nogama smrti...
Dragi gost koga je Salma iščekivala, ali otišo je odmah. Nestao je, tek što je vrata otvorio...
Plod koji se pretvorio u zemlju, tek što je dijete postao. Takav je ljudski život, život naroda, život sunca, zvijezda... Salma pogleda u ljekara, uzdahnu i povika:
- Dajte mi moje dijete, da ga zagrlim, da ga podojim...
Ljekar spušti glavu, reče uzbuđeno:
- Dijete je umrlo, gospođo. Budite jaki, da biste dalje živjeli.
Salma ispušti strašan krik, zatim na trenutak zaćuta. Osmjehnu se radosno, lice joj se ozari, kao da je spoznala nešto što znala nije i reče mirno:
- Dajte mi tijelo mog đeteta. Nek moje mrtvo dijete bude blizu mene.
Ljekar ga donese i stavi joj ga u naručje. Privila ga je na grudi, okrenula se prema zidu i rekla mu:
- Došlo si da me odvedeš. Došlo si da mi pokažeš put ka obali. Ja sam tu, kreni preda mnom, da izađemo iz ove mračne pećine.
Ubrzo, kroz zastore na prozoru prodrla je sunčeva svjetlost i razlila se na dva nepomična tijela na postelji koju je čuvao materinski strah i zaklanjala krila smrti...
... Sjutradan su Salmu obukli u bijelu vjenčanicu, položili u sanduk obložen bijelom kadifom. Dijete je umotano u pelene, položeno u majčino naručje, sahranjeno na njene mirne grudi.
Odnijeli su tijela u jednom sanduku i krenuli sporo kao nesreća, slično otkucajima srca u grudima samrtnika. Bio sam u pogrebnoj povorci...
...Ljudi su otišli. Ostao je grobar s lopatom u ruci. Prišao sam i upitao:
- Sjećaš li se đe je grob Farisa Karame?
Zagleda se u mene, pokaza na Salmin grob i reče:
- U ovu raku položio sam tijelo njegove šćerke na njegove grudi i na njene grudi tijelo đeteta njenog. Na kraju ovom lopatom nasuo sam zemlju.
Odgovorio sam:
- U ovu raku sahranio si i moje srce. Mnogo posla za tebe!
Kada je grobar iščezao iza čempresa, izdalo me srce. Na Salmin grob sam pao i za njom zaplakao«
Ne znam da li sam se srela sa nekom tananijom dušom od Džubranove. Prekrasno!
ОдговориИзбришиDubok... mističan... Neko kome se treba vraćati opet i opet
Избриши